Nešto malo za mene. Nešto da se odmorim od konvencionalnih vina Nešto što sam prvi put doživio tek na predstavljanju asortimana Natura Vino uoči ovogodišnjeg zagrebačkog winegourmet-a…

Ni bijelo vino, niti crno, ali čak niti „narančasto“. Nije niti mutno kakva znaju biti nefiltrirana vina koja inzistiraju na „prirodnosti“. Jasno. Svijetlo. Vitovska, Zidarich. Upravo onoliko nekonvencionalna koliko trenutno doživljavam idealnim u „registru orange wines“. Fascinantno elegantno i prihvatljivo i konvencionalnom „tumaču“ koji ne može izmisliti razlog zbog kojeg bi „eliminirao“ ovog maceriranog ljepotana

Ne pada mi na pamet nabrajati sve olfaktivne asocijacije koje stvara ovo vino od marelice do bergamota Umjesto toga ukrast ću nešto što mi je Patti spomenuo. Kao da hodam površinom mjeseca. Potpuni izostanak „buke“. Asketski karakter bez iritantno zavodljive aromatičnosti. Čvrsti soil-to-glass transfer u interpretaciji sorte koja nije govornik. Umjesto prezentacije te pozove da sjedneš za stol da podijelite trenutak.

Mistično. Golo. Drevno. Izostanak očekivane rustikalnosti kao da dodatno fokusira doživljaj na ono što je bitno. Poca terra, tanta pietra. Mineral.

Iskonski užitak. Ručni rad. Donekle robusno, ali toliko autentično DOC Carso da bi bilo pogrešno da nije robusno. Izuzetno zahvalno uz daleko veći broj različitih jela nego se općenito preporučuje. Uklapa se kao saliveno. Osobito konzumirano na primjeren način, iz šire i po mogućnosti geometrijske čaše. Meni je čak najbolji odabir bio pomalo neuobičajen Stolzle Quatrophil Bordeaux Red Malo toga se može usporediti hodanjem površinom mjeseca započetom na 12-14 stupnjeva i završenom na sobnoj temperaturi, odnosno 24-25 stupnjeva. 92-93.

Courtesy of Natura vino.

Zašto mi je ovo vino svojevrsno otkriće? Odavno mi je poznata etiketa. Još dok nije postojala de Broto verzija. Uvijek sam vino smatrao vrlo korektnim i referentnim za Blatinu zbog puke zastupljenosti, ali nikad ovako uvjerljivo. Sad sam iznova otkrio vino koje me u jednom trenutku podsjetilo na „planinski Pinot Noir“… Nevjerojatno.

Na nosu s voćem automatski dobiješ i zemljanost, uz nemali utjecaj bačve, ali ne toliki da prekrije prirodu Blatine.

Već na mirisu, voće stvarno kao da je „iz blata“… međutim je „de Broto“, odnosno „od Brotnja“, najvećeg vinogradarskog područja Hercegovine.

Dok je bijela Žilavka obično u prvom planu kao sorta Hercegovačkog podneblja, Blatina je ipak strogo vezana uz Hercegovinu. Dok se Žilavka može pronaći u susjednim regijama, Blatine nema izvan podneblja u kojem je autohtona. To je ono što želim doživjeti u vinu.

De Broto ispijam iz burgundske čaše kako bi doprinio slojevitosti mirisa i naglasio upravo te zemljane komponente koji toliko uzbuđuju… već granitni odsjaji rubinski crvenog vina pružaju okrjepu. Koliko nepcu i želucu, toliko i duši.

Vino djeluje nešto volatilnije, kao da „diše“, ono je „komforno“, opušteno, ali vrlo jasno artikulirano. Poruka koju prenosi je identitet podneblja i kulture iz koje dolazi. Uravnoteženost djeluje tako prirodno, inherentno… gurmanske, krepke kiseline uklopljene tako da i na preko 20 stupnjeva ispijanje vina osvježava. 13% ukupnih alkohola realno se ne primjećuje. Tijela napretek, ali bez prevelike težine, bez pretjerane koncentracije. Tanini ostavljaju dozreli voćni retrokokus, niti su drveni niti stežu usta. Iz takve uravnoteženosti nastupa slast, tzv. gušt komponenta ili „dobar tek“ potpuno suhog vina.

Doživljaj je istovremeno nepretenciozan i blizak, kao da se nema tu što vinozofirati. Ali kompleksniji nego što se čini isprve. U svakom slučaju, potiho otkriva više nego što to banalno nabrajanje aromatskih asocijacija može objasniti.

Suzdržana snaga otkriva se tek ustrajnošću, negdje između šestog i sedmog gutljaja

Uz sve rečeno, dodatno fascinira podatak s etikete da je Serija A punjena u 120 000 boca. Ogromna brojka iz lokalne perspektive, butikna količina u globalnim razmjerima. 89.

Da se pretjerano ne zanosim, nisam spreman ovo iskustvo okarakterizirati kao jedinstveno fruit&dirt iskustvo jer je preodležano, predozrelo i preelegantno, ali ovakvo voće u ovakvoj strukturi zadovoljava najprizemnije hedonističke potrebe istovremeno uspijevajući biti „prava Blatina“.

Postoji značajna razlika među pjenušavim osvježenjima koja se nazivaju prosecco, pa čak i među onima koja nose DOCG Valdobbiadene oznaku. Srećom za mene, ovaj Col de’ Salici potvrđuje svoj renome.

Skoro bezbojna zelenkasta tekućina s mjehurićima koji perlaju u orošenoj čaši izgleda kao dijamant. Vrlo čisto i precizno iskustvo na nosu i ustima je ono što dodatno izdvaja ovaj prosecco. Neočekivano „mekano“ na nepcu čak i dok rade pjenasti, vrlo sitni mjehurići.

Breskve, jabuke i „orange peel“, ništa prenaglašeno, dostojanstveno… Vrlo jasno, vrlo definirano vino, ne miriši na detergent s dodanom aromom poput nemalog broja ne nužno cjenovno povoljnijih prosecca. Kad se bogata pjenica slegne nakon točenja, sve što ostaje je nepretenciozan vinski užitak kojeg Col de’ Salici brut izvrsno artikulira.

Prosecco u vrlo čistoj formi, suh, 11,5%, univerzalno dopadljiv i elegentan. Savršen aperitiv, dovoljno prilagodljiv i vrlo zahvalan i uz laganiju ribu recimo i sl. 88.

Posebno veseli što je ostatak vina iz otvorene boce dan nakon imao svakako manje mjehurića, ali istu ustrajnost, naboj kao i u trenutku otvaranja.

Prekrasna jarka narančasto-crvena boja, dobivena prirodnim cijeđenjem svježe muljanog grožđa Plavca Malog s položaja Ponikve. Stagnum rose više nije kontroverzno vino. Jedan od najposjećenijih i najkomentiranijih dojmova prošle godine bio je Stagnum rose 2011, ali godištu 2012 zaista ne može biti prigovora.

Jedno od pitanja koje je otvorio novi Stagnum rose je može li te vino istovremeno smiriti i razbuditi?!?

To voće na nosu doslovno ima volumen. Arome su opojne, guste. Ruža, zrelo grožđe, arancini, nar…

Suho ružičasto vino osvježavajuće punoće i strukture, s uklopljenom svježinom kiselina uz nešto tanina iz potkožice, iz onog sluzavog dijela koje je sada „slatko“, odnosno idealne zrelosti… čini se zarazno jednostavno. A zapravo jedinstven, veličanstven rose koji nije za neobavezno društveno prihvatljivo opijanje.

Uravnotežen Plavac Mali koji smiruje ili naelektrizirani voćni opol koji razbuđuje i poziva na još jedan gutljaj reske teksture…

Ovisno o temperaturi, jedan ili drugi aspekt snažnije dolaze do izražaja. Dok rashlađenost potencira osvježenje i budnost, temperirano u čaši potencira smirenost, opuštenost i zrelost. Pa čak i jedinstveni Stagnum karakter, istaknuti pelješki terroir.

Stagnum rose s lakom me uvuče u kontemplaciju, zaintrigira u mjeri da se koncentrirano posvetim doživljaju i onda škaklja smireni duh.

Nakon bilježenja dojma pripremljeni tanjur mozzarelle i pršuta (pravog, ne imitacija iz supermarketa) osigurao je spoj koji uzdiže ljudsko biće u čovjeka Plemenitost.

Ako sam na slijepom kušanju 20ak rosea iz cijele Hrvatske Stagnum rose-u dao 90 bodova, čisto da ostanem dosljedan, evo 91

Solum nije samo Chardonnay, od kojih je 2011 stvarno izvrstan. Solum je i Cabernet Sauvignon, ali ne iz Međimurja već vinogorja Slavonski Brod.

Oba vina provela su 10 mjeseci u Slavonskom hrastu. 2011 je ljubičast, nabijen, krcat Odnosno maksimum koncentracije već na nosu tako da niti čak 15,1% alkohola ne štipa pretjerano. Na nosu se jasno naslućuje mladost i snaga, a nepce dočekuje pravu voćnu bombicu. Izrazito nježna tekstura, mliječne kiseline, rastopljeni tanini u tijelu punom neuobičajeno crvenog voća za Cabernet Sauvignon, maline, krema od jagoda, vanilija u finišu i retrookusu. Veličanstveni novosvjetski heroj iz Slavonskog Broda

Snazi unatoč, nevjerojatno pitko iskustvo zaista je probudilo moj sweet tooth. Gallo, GatoNegro, Mondaviji, Woodbridgevi, Beringeri, YellowTailovi, WolfBlassovi i Rosemounti… sakrijte se u mišju rupu Evo alternative. Nema tog tuluma na kojem ne bi impresionirao neopterećenu publiku ovime. 85.

Solum Cabernet Sauvignon 2010 kudikamo je suptilniji, elegantniji, zapravo suzdržaniji na nosu. Umjereniji je i na nepcu i zapravo harmoničnije vino u cjelini. Pristupačno i masovno prihvatljivo. Šteta što su količine apotekarske jer 2010. godište čak ima konkretnije tanine, jednako zavodljivu punoću i skrivenu slatkoću, uklopljene kiseline i 13,7% alkohola. Za nijansu tamnije voće i za nijansu manje ekstrema narednog godišta.

U cjelini skladnije, više vinsko i meni favorit ove paralelke. 86+.

Košutić, Sedminac, 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Nakon prilično Frankensteinovske kupaže iz 2010., Sedminac 2012. je puno uspjelija kupaža. Vino je već na nosu dosta zeleno, osjeti se pomalo ta rana berba vrele godine.

Također, srce Graševine dominira uz značajan dodatak Pinota Bijelog, Rajnskog Rizlinga, Škrleta, zatim i Sauvignona, Muškata i Traminca.

Drznuo sam se isprobati kako funkcionira uz slane inćune i prvotno suha, acidična, vinozna priča nevjerojatno se prilagodila, iz čaše za Malvaziju dodatno „ispunila“ i sve je postalo „slađe“, dobilo „tek“…

Izrazito ugodno iskustvo puno vinozne voćnosti zapravo je zahvalno food friendly vino koje će planuti u tren oka, ali koje apsolutno vrijedi 30ak kn. Jesam li spomenuo svega 12,2% alc. Poklon ranije berbe i vinara. 85.

Košutić, Škrlet, 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Istaknuta moslavačka sorta uvijek je pod posebnim povećalom u svojem kraju i drago mi je da sam napokon u cijelosti sretan s Košutićevim Škrletom. Svijetla, zelenkasta, prozirna svježina. Lagani cvjetni mirisi, paprika. Vrlo suho, ali i vrlo svježe, baš prštava svježina i izrazita lakoća.

Kiseline jesu izraženije, ali u smislu food friendly kvalitete. Isprobao uz povrće u wok-u i izuzetno dobro je sjelo. Kad poriluk, paprike, luk, mrkva, rajčica puste svoje slatke sokove, ovakav po mnogočemu karakterističan Škrlet će ispuniti svoju jasnu svrhu.

Košutić, Škrlet (iz drva), 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

U novijoj povijesti s „modernim vinarenjem“ Škrlet i drvena oprema nisu baš uobičajeni. Košutić je eto, svoj Škrlet fermentirao dugu u odnosu na danas uvriježenu praksu. Pustio je vino do kraja siječnja, odležao ga u drvu, radio batonnage kroz nekoliko mjeseci i dobio meni najdraže vino ovog kušanja.

Isto vino kao i bazni, „inox“ Škrlet, ali koje je ipak dozrijevalo u starim hrastovim bačvama veće zapremine.

I bitno drugačije vino zbog toga Osjetno opuštenije na nosu. Diše. Čak je i boja za jedva vidljivu nijansu intenzivnija, žuća.

Zadržalo je prodornost, ali ju je „produbilo“. Raskoš i punoća uz potpunu suhoću! Realno, po ničemu ne bi pogodio da je odležavalo u drvu.

Jednako dobro uz isto ono povrće pirjano u wok-u Ozbiljno dobar i opasno pitak. Slogan Košutićevog Škrleta 86-87. Uravnoteženost, integriranost. Onu mladenačku iskričavost nadopunila je slast. Ne slador. Slasnost. Koja se dodatno potencira uz odgovarajuću hranu. O.K. i ja sam sirovina. Žena je mislila da sam bolestan jer nisam tražio meso u ručku. Upravo o tome pričam. Umami koji je osiguralo pirjanje povrća i Škrlet bilo je bolje od toga. Nevjerojatno. (btw, da se odmah ogradim od stereotipa, ručak sam pripremio sam.)

Košutić, Rajnski Rizling 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Delikatno i „suho“ na nosu, uz ponešto zelenkastih travnatih aroma. Tek u ustima nakon dobrog gutljaja postaje jasnije zašto je polusuho vino. Ionako na samom rubu vjerojatno.

Suhoća na nepcu potencirana je i rizlingovskim kiselinama i opet mi se čini, ranijom berbom. Vrlo kul vino. 84-85. Ugodan i zahvalan Rizling, donekle i banalan, ali pun teka i sočnosti, rizlingocentričan u nešto skromnijoj amplitudi

Košutić, Cabernet Sauvignon 2012.

Cijena: 30 kn u podrumu

Cabernet Sauvignon je još očekivano ljubičast, odnosno premlad da bi pokazao neki karakter Moslavine, ali već istaknutih sortnih prepoznatljivosti.

Blaga zadimljenost hrastove i bagremove bačve još uvijek dominira voćem na nosu. Ipak, voće je svježe, ne prezrelo, tamno, crni ribizl, borovnice, zrele trešnje… uz svježinu zelenih tonova paprike i mente, obično asocijacija vezanih uz novosvjetske Cabove.

Vino je vrlo pozivajuće na nepcu, ugodnih kiselina, mekanih tanina, suho s 13,4% i lijepo posloženo. 85.

Gurnuvši nosinu u balonku koju sam odabrao za tumača ovog Toskanskog pjetlića pomislim „Ovo je nepogrešivo talijanski crnjak“. Kao da postoji nešto teško objašnjivo što povezuje najraširenija talijanska crna vina, ona bez izrazitih specifičnosti podneblja među kojima su zapravo najcjenjenija i najznačajnija talijanska vina… hm, dakle sva ona druga Možda tome služi označavanje DOCG

Voće je specifično, transformirano školovanjem u drvenim bačvama, skoro umjetno stareno, pri čemu su intenzitet i mesnatost ono što eventualno razotkriva relativnu mladost.

Nešto što se tek u ustima može potvrditi… Slatko drveni tanin uklopljen u voćnu strukturu s neočekivanom mineralnom, metalnom signaturom!? La Forra je ipak prestižni položaj vinarije i čini se da osigurava otmjenost ovoj „višnji“ iz srca Chiantishire-a. 88-89.

U cjelini iznenađujuće dobro, baš izvrsno vino u najbanalnijem hedonističkom smislu (što bi objasnilo Parkerovih 90 bodova). Kao da ima i jednu „industrijsku“ uniformiranost, stegu koja jamči isti rezultat, istu spojivost s istim jelima iz godine u godinu, sezone u sezonu. Bilo bi ipak vrlo nepravedno to doživjeti kao zatomljeni identitet. To je lijepa žena s malo previše make-upa, ali sigurno nije „vino po receptu“.

Dakle, puno vam hvala Nives i Ivane Nadam se da nije koštalo više od 86kn za koliko se i u Zagrebu može dobiti stvarno mrak Chianti Donatelle Cinelli Colombini…

Od RH pjenušavih vina dobivenih klasičnom metodom vrenja u boci, Tomac je na prvom, drugom i trećem mjestu. U tom smislu, nastupio je trenutak da ovjekovječim jedan od tih dojmova, NV pjenušac iz starih plešivičkih sorti (cca 70%) i Chardonnaya iz vinograda obitelji Tomac.

Nešto više voćnih egzota od „klasičnog“ Classica u kojem je omjer udjela sortimenata obrnut, svakako i blagih orašastih nota na nosu, dosta zrelosti bez težine, idealnog intenziteta, elegancije i profinjenosti uz autentičan prizvuk, signaturu podrumara čiji rad postaje alat u službi umjetnosti stvaranja.

Već prvi gutljaj „kvasce“ s nosa pretvori u „fermentirajuće tijesto“ koje zarobi kušača u vrtlogu zrelog žutog voća i nježne mineralnosti Plešivice. Nastup je pjenasto svjež, ali vrlo konkretan, prividno slađi nego što „brut“ može značiti, međutim vrlo uravnotežen, homogen. Puno tijela, a laganih 12,5% „skrivaju“ aromatsko blago Plešivice.

Impresivan aperitiv koji funkcionira i uz hladna predjela ili kad čovjek poželi stvarno ozbiljan pjenušac atraktivan i nenaviklim vinopijama, k tome po vrlo prihvatljivoj cijeni u kontekstu. 89.

Istaknuta „somewhereness“ kvaliteta Potvrda zašto je Brkić najsnažniji i najupečatljiviji glas svojeg specifičnog podneblja.

Integracija voća, bosanskog hrasta i veličine Plave Grede. Suzdržanost i mineralnost. Nocturno.

Također potpuno jasno, „bright energy“, „raw earthiness“, tamjan. Kad je svaki sljedeći gutljaj potpuniji i dublji od prethodnog te nakon ne znam kojeg žvakanja „soil-to-glass“-a koji se topi u ustima transferiran sam u Mostarsko vinogorje, u 30godišnje vinograde Blatine.

It`s a slow sipper… vino drugačije naravi punoće. Drugačije definicije. To je punoća! Ne koncentrat ekstrakta i sunca. Ovo! Ne trebam gutljaj koji „puni usta“ da mi se u nepce i svijest ureže impresija koja traje puno dulje od aftertaste-a. 94.

Da sam morao izdvojiti najmanje uspješno Brkićevo vino to bi vjerojatno bila Greda u 9 od 10 puta. Nakon što sam otvorio ovo vino, ne bi mogao odgovoriti na takvo pitanje.

Mirisni paradoks nadilazi mirise smole i badema. Voćka koja je s vremenom na zraku posmeđila, ali nije istrunula?!

Beskompromisno, nekonvencionalno, a opet neusporedivo s jednako beskompromisnim i nekonvencionalnim. S jednako biodinamičkim pristupom.

Zašto neprestano mislim da mi je čaša prljava Čarolija je u tome što to nije šum koji kvari pjesmu. To jest pjesma koju želim čuti, ne samo slušati. To je miris jezera i glas grožđice očuvane u svojem omamljujućem pjevu.

12,98% alkohola ni manje ni više Sjeda prirodno kao samo disanje. Potvrda da si živ. Možda i spreman za ovako intiman uvid u život.

Greda je lokalitet na kojem se nalazi organski uzgojen 30 godina stari vinograd. Greda je vino sorte Žilavka fermentiralo na prirodnim kvascima i nakon dvije godine koje je provelo na vlastitom talogu u velikim hrastovim bačvama, bez filtriranja punjeno u boce da bi se još pola godine smirivalo u podrumu. 92+. Kao da nema ničeg „vinskog“ u Gredi, ni kiselina, ni alkohola, ni sladora, ali to je samo privid. Slika koja izgleda drugačije kad promatraš izbliza… samo ton i intenzitet boje postaju bitni, tehnika nanosa na platno, tekstura platna i upojnost materijala.

Greda je široki kist, duboki trag bez grubosti, sigurna ruka majstora.