Odmah ću reći kako ambicija ovog osvrta nije još jedan afirmacijski članak o hrvatskom pravu na korištenje naziva prošek. Ne zato jer ne smatram da je to važna tema već zato jer prije svega ovdje želim istaknuti izvrsnost slatkog vina autohtone sorte.
Na moju žalost, izvrsnost i razlog postojanja nisu u korelaciji. Autohtonost, međutim jest u izravnoj pozitivnoj korelaciji s razlogom za postojanje bilo kojeg vina.
Kao niti brojni drugi, Deorum Marka Sladića ne nosi ime prošek. Radi se o slatkom vinu s 150 g sladora, pravljenom iz prosušenog grožđa Maraštine (tradicionalno najznačajnije bijele sorte Dalmacije), fermentacijom na prirodnim kvascima uz 5-6 dana maceracije u otvorenim spremnicima.
Ovaj bijeli prošek sposoban je razoružati sve one koji, poput mene uostalom, ne piju slatko vino.
E pa baš je ovo vino bilo jedno od najugodnijih iznenađenja Vinart Grand Tasting radionice koju sam održao s ambicijom da ukažem na bioraznolikost i izvrsnost hrvatskih vina.
U line-upu koji je ravnopravno obuhvatio 4 hrvatske regije, s naglaskom na autohtonost i autentičnost, počeo sam s pjenušcem, a završio s bijelim prošekom.
Mogao sam karte posložiti i drugačije, ali je ispalo kako sam i priželjkivao. Ugodnim iznenađenjem sudionika.
Normalno da ljudi ne očekuju da ih baklava osvježi nakon jela. Ali oni koji znaju bolje, svjesni su da je to itekako moguće.
Upravo taj svježi moment čini razliku između ljepljivosti ili melasastosti i uravnoteženog gutljaja koji donosi gorčinu bademasto-orašastih kvaliteta Maraštine, ali uz jasnu notu narančine kore.
Ali, nije dovoljno samo imati 6-7 g kiselina da se ostvari ovakva cjelina. Ovo nije sirup, bez obzira što je tekstura itekako zasićena.
Više nego koncentracijom, Deorum osvaja intenzitetom. Intenzitetom, uz neočekivanu pitkost. I, kao da ovo već nije dovoljno ostvarenje, specifična mineralnost nakon gutljaja ukazuje na slojevitost i kompleksnost.
Nije Deorum jedini bijeli prošek Dalmacije koji zaslužuje veću slavu nego ju ostvaruje.
A zapravo, nije ni dalmatinski jedini prošek 🙂
Otok Krk također baštini tradiciju pravljenja prošeka. Jest da je možda zadnji prošek iz Žlahtine pio još Fran Krsto Frankopan, ali tim je značajnije ovo ostvarenje kuće Katunar iz Vrbnika.
Redovito jedna od najužitnijih Žlahtina, idealno ostvarena također i u frizzante varijanti pod Biser etiketom, u rukama Ivana i Egle Katunar Žlahtina očarava i kao slatko vino.
Sv.Ivan vizualno je tamniji i nešto alkoholniji od Deoruma, ali vjerojatno i nešto slađi. Bogatstvo aroma oduševljava: kandirano voće, grožđice, agrumi, arancin, marcipan…
Prosušena voćna zrelost prati harmoniju i na nepcu te otvara nove senzacije (datulje).
Također, ostvaruje intenzitet bez težine, bez imalo bljutavosti, ali zato s nevidljivom svježinom koja nosi gutljaj u dugotrajan završetak.
Ovo su korisna vina. Na način da ću uz Issu Tonija Bunčića morati u svojem frižideru držati i po jedan Deorum i Sv.Ivan. (A jakih kandidata ima još) Pa makar ih samo ja zvao prošek.
Egzotično voće i začini, diskretan herbalni akcent. Koji se projasni u gutljaju. Jer ustraje u informaciji koju mogu usporediti jedino s gorčinom neke ljekovite trave. Dok je struktura melodična. Raspjevana cjelina koja više od ičega ukazuje na materičnost i medicinalnost. Općenito, ono što tražim u svakom vinu je tu – supstanca. Razlog postojanja svakog vina koji čini preduvjet za istinsku razlikovnost. A uvjet je očito – Monika. U stilistici koja vjerodostojno stvara viški kontekst i odgovara na pitanje koje nitko ne postavlja – što je Vugava? Ovaj sočan zagriz u fino tkivo plemenite loze čini se kao važan dio slagalice. Nema tenzije, ni koncentriranosti, samo kvalitetan ekstrakt koji 14% alc čini pitkim kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, dok se stisak istinskog materijala nakuplja kao nepostojeći tanin, ali svakim gutljajem.
Međutim, ako je ljekoviti herbarij obilježio Vugavu sa Zoborja, onda je Dračevo polje uz vinoznost i još intenzivniju herbalnost, naglasilo i mineralnost! Salinitet. Sol aromatizirana začinskim biljem. Brz i pitak gutljaj razlijeva se široko po nepcu. Naglo se fokusira, komprimira i steže, urezujući se u nepce i ostavljajući brazdu u olfaktivnoj memoriji. Na mjesto koje pripada isključivo najboljem interpretatoru Vugave kojeg poznajem, Radanu. Ovo vino je sve. Bol i ljepota života.
Jedno od većih vinskih iznenađenja prošle godine dogodilo mi se 30.11. na VinoComu.
Tada sam održao radionicu pod nazivom “Kušanje Dingača na slijepo”.
Odabrao sam poslužiti 8 vina, sljedećim redoslijedom:
Cibilić Ponos Dingač, Bura Dingač, Skaramuča Dingač Elegance, Vicelić Dingač u prvoj rundi te Sagul Dingač, Benmosche Dingač, Matuško Royal Dingač, Saints Hills Dingač u drugoj rundi.
Vina su sva bila iste temperature, aktualnih godišta i otvorena sat vremena prije posluživanja, ali bez dekantiranja jer nije bilo uvjeta za to. Moguće im je trebalo više zraka, ali sva su vina rastočena u čaše na samom početku i imala su barem minimum vremena da se formiraju.
Tijekom radionice spomenuo sam značaj i problematiku Dingača u kontekstu tradicije, kao i moderne prakse. Pritom se tema prezrelosti Plavaca sa Dingača i balansa vina aktualizirala kao ključna.
Radionicu smo završili sa uvijek zabavnim “ocjenjivanjem”. Bez potrebe za numeričkim skalama do 100, 50, 20 bodova ili sl., zamolio sam sudionike njihov poredak prema osobnoj preferenciji, od prvog favorita večeri do najmanje poželjnog vina.
Tu dolazimo do iznenađenja. Poznato mi je kako brojna publika preferira prezrelo voće i rastopljene tanine jer isto ih nepogrešivo asocira na zaista prepoznatljivu, specifičnu aromatiku Dingača.
Međutim, te večeri, nas 13 poredalo je ovih 8 Dingača prema osobnim preferencijama i pobjednik večeri bio je – Ponos 2020 Ive Cibilića.
Plavac sa svom aromatskom ekspresijom Dingača, ali u pitkom tijelu, bez očekivane težine, vidno transparentnije u čaši, premda zagasite boje, mekano je i užitno vino. Jedino po čemu je prepoznatljiv kao Dingač je aromatski profil. Možda je to jedino po čemu i treba biti prepoznatljiv. Ne mislim na konkretne aromatske asocijacije u smislu tko osjeti više šljivu, a tko višnju, već na način na koji miriši. Intenzitetom i percepcijom zrelosti bez džemastosti ili ukuhanosti.
Drugo vino večeri bio je Sagul Dingač 2019 Darka Violića. Mislim da je kompaktnost presudila kao kvaliteta ovog vina. Jer Sagul je izrazito moćan Dingač punog tijela. Ali, uz svu koncentraciju i aromatsku prosušenost, integracija visokih alkohola je nevjerojatno uspješna. Vino supstance i neočekivanog balansa.
Kako su mnogi očekivali Kiridžiju u mojoj selekciji, bilo je zabavnih promašaja kad smo se igrali igre detekcije 😀 Pogađanje vina nakon slijepog kušanja je uvijek zabavna društvena igra koja u slučaju uspjeha više govori o vinu nego o pogađaču. Ipak, čak su tri vina koliko se sjećam, ako ne i četiri bila prepoznata nakon završetka formalnog kušanja i “ocjenjivanja”.
Tijekom prepreme vina uoči radionice uklonio sam sve vidljive tragove poput folije ili čepova. Zaboravio sam i sam koji je redoslijed. Kako je isključivo olfaktivna memorija koncentriranih sudionika mogla presuditi, svaka je ispravna detekcija bila u potpunosti legitimna.
U večeri iznenađenja u kojoj daleko cijenjeniji favoriti nisu pobijedili, Cibilićev je Dingač osvojio publiku. Čak 4 prva mjesta i 4 druga mjesta. Niti jedan ocjenjivački listić ispod četvrtog mjesta.
U usporedbi, Matuškov Royal, slično kao i Benmosche podijelili su publiku. Oscilacije su velike, dva prva mjesta i dva posljednja 😀
Kontroverzno ili ne, tako je odlučio “žiri” kojim ovim putem još jednom zahvaljujem na sudjelovanju, kao i svim vinarima.
Ovi uobičajeni aromatski deskriptori nisu pogrešni, ali su profani i prozaični u situacijama kad je u čaši iskustvo koje zahtijeva drugačiji uvid.
Ti deskriptori dio su vinskog žargona i premda su zamišljeni kao metafore, nisu plemeniti.
Dok ovo vino jest.
Ne pišem često o Stininim vinima. Cijenim napore te bračke vinarije i rezultati u čaši zaista posjeduju brojne kvalitete. U smislu konzistentnosti i ekspresije stilistike koju smatraju idealnom, općenito uvjerljivo ostvaruju upravo ono što žele.
Kao konzumenta me, međutim, manje fascinira format. Više želim prepoznati nešto što se ne može ostvariti svim novcima svijeta i adekvatno valorizirati taj terroir.
U tom smislu, ovo vino ukazuje na jednu meni značajnu okolnost.
Dok je prvi Stipančić kojeg sam probao, iz 2018., sadržajno potpuno stršao iz konceptualnog poretka Stininih plavaca, ovaj, iz 2019., unatoč jasnom “kalupu” i stilskoj intenciji, svjedoči o snazi terroira zaista značajnog položaja.
Kalup, koji bi bio i suviše čvrst za manje karakternu supstancu, ovdje se pokazuje kao adekvatan. Materijal je izrazito živ i divalj, ali nastupa skoro korzetirano. Ista tehnika koja bi u potpunosti determinirala neki inferiorniji materijal, ovdje je tek civilizirani format za uživanje u iznimnom.
Voće je tamno i duboko. Herbalnost je trajna. Mineralnost neumoljiva poput kamena. Kožnatost našiljenih tanina oblaže nepce, ali vinoznost perzistira.
Ovo je skoro u kategoriji “plazmatičnih” vina, punih krvi, ljubavi sunca i tla.
Distinktivan karakter Plavca sa Stipančića u potpunosti se otvara tek nakon dovoljno vremena u čaši. To je snažna sugestija u prilog potencijalu odležavanja.
“Vatreni crnjak” pomiče se u svojoj tektonici u smjeru rogača i kadulje, u jedinstvenom odnosu taninske stukture i žilavog tijela, radije negoli masivnosti i koncentracije voćnosti.
I svejedno nisam uspio pronaći način da opišem “ono nešto” po čemu je Stipančić terroirsko vino, ali možda bolje da ponestane riječi, nego dobrih vina 🙂
Planirao sam započeti ovaj dojam prvom bilješkom tijekom kušanja. Zabilježio sam kako “ovo nisu moja vina, ali moram čestitati na izvrsnosti”. Onda sam shvatio da sam idiot. Ja istinski uživam u ovim vinima. I Graševina i Traminac su vina fokusa i definicije. Graševina je vinozna, uz perzistentnost neforsirane aromatike na nepcu, bez umaranja, bez pada intenziteta. Svježa i strukturna interpretacija sorte u najčišćem obliku, u kojem se osjeti grožđe i mineralni fluid na nepcu, a kontinentalni herbarij u mirisu. Traminac? Esencija grožđa bez imalo “bljutavosti” zbog koje mnogi vinopije izbjegavaju ovu sortu. Tim tragom, također i bez vidljivih naznaka korektivnih kiselina van balansa. Samo peludni moment na nosu. Ovo je gurmanski Traminac za food-pairing. Granično suh i uvjerljiv u zahtjevnom balansu. Ovo su vina supstance koja je odlično formatirana. Ovo nisu “vina farmakološko-enološke recepture”, već vina fenomenalne preciznosti i čak nekako, tektonski čvrsta. Ostavio sam ih u frižideru nekoliko dana nakon otvaranja i nisu nimalo degradirala. Nisu ni evoluirala u ne znam što doduše, ali mi je čak i draže da nisu. Ovo jesu vina tehničke perfekcije, ali urađena tako kako to slavonske sorte i Ilok zaslužuju. I u tome vidim smisao postojanja – lokalne sorte u sofisticiranoj interpretaciji. Ovo je tek prva berba na tržištu, ali je postavljen jasan smjer. Svetsko, a naše 😀
Sve češće nemam snage ni koncentracije za komplicirana vina, a opet, ne da mi se otvoriti bilo što.
Objasnit ću si to kao potrebu za ravnotežom uma, srca i želuca. Jer, ako otvorim nešto tek toliko, bilo kakav, makar minoran, ali eksces koji će se nesumnjivo ukazati u “krivom” vinu, samo će eskalirati.
Ali ovaj nektar, kako me samo izravnao…
Nije to najbolja Valtellina koju sam probao. Možda ću jednom objaviti dojam i o Rocce Rosse, naelektriziranom kamenu koji rezonira na nekoj drugoj frekvenciji. Ili nekoj drugoj besmrtnoj Chiavennasci kao primjeru jednog drugačijeg svijeta i kulture.
Ne da mi se niti pričati o kontekstu kako bi dao neophodan “okvir za razumijevanje” ili što već…
Ali želim zabilježiti kakvo je ovo vino.
Naravno, nema tu voća kakvo smo navikli čitati u vinskim opisima. Ovo je vino. Jedini voćni moment je metalna kiselina višnje, ali toliko lišena slatkoće i pulpe da jedinog smisla ima kako sva te sočnost dolazi iz – balansa.
Ono što ostaje u afteru čisti je kamen. Fina pasta mljevenog kamena.
Vino je toliko prozirno da svjetluca. Jedna od najtransparentnijih Valtellina ovog ljeta.
Već sam krenuo pisati kako “ništa ne ukazuje na kompleksnost” u smislu transformacija u čaši, ali ovo vino uopće nije to. Zato ostvaruje konkretnu dubinu i ima jasno težište, točku balansa koja je neuhvatljiva i sa svakim novim gutljajem otvara se nova razina.
Dok na površini ustraje nježna ljubičica Nebbiola.
Tenuta Scersce pravi i zavodljivu Essencu, školovanu Valtellina Superiore DOCG interpretaciju, ali pitam se je li mi ovaj nektar zapravo idealna esencija Nebbiola? Lagan, a čvrst, s paradoksalnom kvalitetom ekstrakta. Na vrijeme odustajem od overthinkinga i samo uživam u umjetnosti jednostavnog.
Istinski sam zahvalan na ovim trenutcima. Kad se nešto potpuno drugačije nađe u čaši. Kad se nadaš, ali se ne usuđuješ očekivati… kad osjećaš više nego razumiješ i kad si sretan jer ti je uzdrman cijeli valorizacijski sustav.
Kad se pitam što zapravo znam o sorti Primitivo. Koje je to zajedinčko obilježje koje ovo vino dijeli s drugim vinima te sorte.
Je li to tip voćne zrelosti? Ili je to stanovita plazmatičnost koja dubinski hrani i okrepljuje. Ne uspoređujem pritom ovaj Primitivo sa svim onim gustim, masnim, superkoncentiranim voćnim bombama. Uopće ne, nimalo.
Ovaj dolazi iz neočekivanog mjesta. Iz regije slavne po velikom Aglianicu, ili, ukoliko je Primitivo tema, baštini tradiciju u Falerno del Massico području. Ali ga ne očekujem iz neopjevane regije uz obalu Cilento-a. Iz doslovno jednog i pol hektara vinograda ne starijeg od 19 godina, 200 metara od Tirenskog mora.
Da, sastav tla i organski uzgoj. Magnezij i željezo. Kao da je to dovoljno za ovakvo vino, za kariku koja nedostaje u shvaćanju sorte.
Ova se krijesnica (Catacatascia u prijevodu znači krijesnica) vinificira u tri različite verzije, ali u svakoj je stilska odrednica tek površinska šminka izuzetno moćnog materijala.
Moćnog, ne u smislu snage i ekstrakcije. U smislu čistoće, kamena i željeza, koji ulaze izravno u krvotok. Osvježavajuće, hladno, neovisno o temperaturi.
Odabrao sam Anphora verziju da zabilježim ovaj dojam. Drobljeno grožđe i iskrena rustikalnost. Simptomatičnih devet mjeseci u 3000L terakota amfori činilo mi se kao najneposrednija ekspresija ovog Primitiva.
IGP Paestum. Salinitet, mineral i zemlja kakvu se ne usuđujem očekivati u Primitivu. Spoj tradicije i tehnologije koje su svima puna usta, ali rijetki, zaista rijetki uspijevaju ostvariti. Kao da nije dovoljno bioraznolikosti i vinskih užitaka iz Campanije, drugu godinu zaredom vraćam se s otkrićem koje je jednako čudesno da bi ga zaštitio kao kulturnu baštinu. Poput potpuno drugačijeg vina, Magme s Vezuva, ali jednako sudbonosno zavodljivo. Struna koja vibrira u vinu s dušom, čujem ju srcem, umom i želucem.
Veseli pojava istinski odličnih vina sorte Babić. Delusional, Livaić Babić Templar iz 2016 (koji se još može nabaviti), i svakako – Prgin 2018.
“Podnosi se dobro u svakoj zemlji, ali ga radi bolje kakvoće vina i lakše obrane od peronospore radije sade u toplim položajima i suhim zemljama. Nije za visoki ni poluvisoki uzgoj, već za nisku, jer je po naravi slab ai tanka panja. Ne podnosi dugi rez na lucnje, već na kratke reznike.”
Tamo negdje oko 140. stranice između Babice i Batarije, ovako Stjepan Bulić opisuje sortu Babić u legendarnoj Dalmatinskoj ampelografiji.
Nije Babić povijesno značajna sorta Dalmacije, jer u smislu rasprostranjenosti i količina druge su sorte daleko značajnije. Babić je realno bio prisutan skoro isključivo u Šibensko-Primoštenskom području.
Tržišno, također je fascinantno zašto je Babić toliko poznat. Prvo pijanstvo povezujem s Vinoplodovim Babićem iz litrene boce. To iskustvo koje vjerojatno dijelim s mnogima, svakako nije nezaboravno zbog kvalitete tog vina.
Postoji negdje u kolektivnoj svijesti taj dijelom utemeljen mit o žilavosti Babića kao sorte koja može uspjeti iz šake zemlje među suhim kamenjem.
Dandanas se uz Babić vežu razna uvjerenja koja su u stvarnosti osporena, da ne daje dobra vina iz “duboke” zemlje, da daje vina gusta poput ulja, da ima izrazito visoke tanine…
Evo napokon vina koje ima smisla kao vino posebnog karaktera i unikatnog identiteta, a koje jasno pripada velikom i uzbudljivom bazenu mediteranskih crnih vina.
Pritom, jasno ukazuje na domaće zablude. Jer, Babić nije ono što se naziva “big wine”, ali zato može biti ono što se naziva “grand wine”, veliko vino, u smislu da je s vremenom bolje nego u trenutku puštanja u prodaju.
Za to nije potrebno forsiranje u novom drvu niti inzistiranje na ekstraktnosti i “gustoći”.
Babićev kameni karakter, neopterećen koncentracijom voća ili agresivnim školovanjem u barrique-u dolazi do izražaja jasno i nedvosmisleno u Prgin Babiću iz 2018.
Naglašavam godinu jer svaki put je obitelj Prgin pravila Babić s materijala dobivenog na opjevanom Bucavcu kraj Primoštena, ali nikad taj balans nije bio toliko uvjeljiv i tako dubok.
Odmah da razočaram ljubitelje moćnih crnjaka i “poput ulja gustih” Babića, Prginov je Babić iz 2018. vino transparencije i sklada. Tko traži koncentraciju, naći će ju u drugim vinima.
Ali koncentraciju čega? Aromatska zrelost karakteristične višnje maraske. To je Babić. Na način na koji to nije ni jedna druga ne samo Dalmatinska već Mediteranska sorta.
Uz to prepoznatljivo obilježje, Prgin Babić ostvaruje balzamičnu slast, ali slanost i kamenost. Plemeniti fluid Bucavca.
Ovo su stvari koje se sustavno studiraju desecima godina, pažljivo, trijezno, koncentrirano. Nije nam bila ambicija definirati tipicitet sub zone Classica kroz jedan line-up 18+1 vina. Ovakav format dopušta samo brzinski sken i više je trening negoli pokušaj dubinskog razumijevanja. Priznajem da se takav pristup može smatrati čak i nepoštovanjem vina.
Ipak, nije to bilo nikakvo ocjenjivanje u kojem imaš na raspolaganju 45 sekundi po vinu. Jasno, niti višesatna seansa ne jamči dovoljno iscrpan uvid. Koliko god je bilo naporno, još je više bio i užitak sudjelovati na ovom privatnom tastingu usporedbe u Vjekinoj režiji.
Vjeko je pripremio po (barem) dva referentna vina svake subzone i sva su bila isto godište – 2019.
Prvo vino uopće nije bio Classico. Za referentnu točku, imali smo Selvapiana Chianti Rufina. Bešavno vino predivnog balansa, s rijetko lijepom i uklopljenom kiselinom u ugodnoj cjelini. Jedan diskretan nivelator koji je bio idealan “nulti uzorak”.
Kreuli smo od delikatnijih prema zrelijem i uvjetno rečeno, toplijim ekspresijama…
Greve
Montecalvi je imao i transparentnu boju, nježna ružina latica. 95% Sangiovese, suzdržano, floralno, orange blossom, nježna eteričnost, sitno bobičasto voće se pojavljuje tak u afteru dosta nakon gutljaja. Dobar gestalt, dubina, brideća dinamika i jedan šarmantni rustikalni moment.
Carpineto, na prvu djeluje pristupačnije, također floralno, ali još intenzivnije, opojnije; ruže i nota balzamičnosti, hladnoća… Nije jednako delikatno, ali na drugi način je balans jednako divan, samo što će se razviti u nešto drugo. Sublimira se u mineralnost, zemljanost, u asketsku dimenziju. Aromatski, možda je “korjenasto” najbolji opis, svakako za nešto peršinasto, paprikasto… Čini se granično prezrelo, a onda se svede na tu asketsku kičmu i u toj suštini je potpuno vinozno uz jedan ”stara prašnjava knjiga” moment. U prvobitnoj impostaciji djeluje zavodljivije i očekujem izraženiju metamorfozu, koja se i ostvaruje kao mračna dubina koju neka neobjašnjiva sreća izdiže.
San Casciano in Val di Pesa
Montesecondo, odmah daje mesnatost, odnosno jedan mesni “umami”, prljaviji tanin, fenolnu zrelost, a kiseline? Jabučne! Bilježim i potcrtavam: dinamično, intrigantno, uzbudljivo, živo… borovina i blato.
Cigliano di Sopra definitivno je “moje vino”. Doslovno crvene boje, s ribizlom, narom i sitnim kiselijim voćem u prvom planu, ali uz sav taj frutti di bosco je i vrlo vinozno. Glavne karakteristike: opuštenost i kompaktnost. Opušteno, uz naznake nečeg slasnog, zapravo neprekidnu tenziju koja ne popušta. Superfina ekstraktnost, a da vino uopće nije ekstraktno. Usto je i izrazito kompleksno vino, ludo. Krv u afteru.
Radda
Istine se čini zatvoreno i čak granično alkoholno ili barem na tom tragu, ali zapravo ne-voćna aromatika prevlada, tvrda mineralnost, kamen i željezo. U startu je sublimirano na mineral. Impenetrbilno vino kojemu je trebalo dosta vremena da se pokrene i postane divno nježno, a neumoljivo čvrsto istovremeno, i da se otvori ta tamna, mračna aromatika, opet uz vegetabilne, korjenaste momente.
Valdellecorti odmah daje nešto više raskoši i tog momenta između voćne zrelosti i vitalne kiselinske svježine. Zapravo je blueprint toga, što iz mojeg iskustva definira generalno obilježje Sangiovesea kao sorte. Zanimljiva taninska struktura. U svakom slučaju, također traži vrijeme…
Tenuta di Carleone pojavilo se kao svojevrstan “late entry” zbog čega sam zabilježio tek da ga zbog zrelosti voća i reskoće prilično “probavljenih” kiselina doživljavam oprečnim Istine, ali podjednako sofisticiranim.
Lamole
Duelame, vino koje je podijelilo naš mali panel. Meni se jako svidjela mekoća i podatnost, a najviše longitudinalnost, osobito u smislu perzistencije na nepcu i tu sam iščitao kako vino naizgled nema dubinu, ali zapravo nema težinu, a ima dužinu, samo na drugačijoj frekvenciji od dotadašnjih vina. Ima hladnu zrelost koja osvježava i još više okrepljuje, uz nevidljiv tanin ušiven u fluid i intrigantnu herbalnu gorčinu u afteru.
Filetta di Lamole(Fontodi) recimo mi nije toliko”sjela” tog trenutka, premda je također “mekše” vino, čak i s izraženijom kamenom mineralnosti, ali koje nešto teže pada…
Castellina
Nittardi Belcanto bio je jedan od favorita dana- Interesantno je kako “ima svega unutra”. Doslovno sadrži svih 8 sorti dopuštenih u Chianti Classicu. Divna elegancija, florani moment, ukusno, mekano, ali salinitet i sapiditet! Nešto rustikalno također, kožnato, ali unutar matrice/kalupa/formata… taninska je struktura već evidentnija, premda je sami tanin skoro nevidljiv. Kakav divan fluid, kakav soil-to-glass transfer…
Castagnoli utjelovljuje format i disciplinu, korzetiranost, svježinu koja drži tenziju, uz nešto kožnatiji, ali ugodan tanin.
Gaiole
Rocca di Montegrossi možda je najbolji primjer kako varljiva mogu biti ovakva kušanja ukoliko se nastoje neki zaključci donositi. Vino koje je maltene pomelo stol svojim karakterom u jednoj ranijoj prilici djelovalo je kao da je van balansa u tipu kiseline i uz manjak definicije. Ta neobična kiselina uz nešto tamniju, zerliju, ali praktički katranovsku aromatiku (premda zavidnu lakoću na nepcu) bilo je nešto neočekivano u odnosu na ranije iskustvo s 2016. godištem
San Giusto a Rentennano također je davalo malo tamniju aromatiku, uz već nešto alkoholniju cjelinu (14%) i dojam korzetiranosti, ali supstanca na nepcu djelovala je besprijekorno, vinozno, živo, ali u format.
Barberino Tavarnelle
Ormanni je bio krv i željezo. “Besto of both worlds” kako je reagirao Ivan 😀 Svježina i opulencija u dobrom format i izraziti mineralni moment. 14,5% alc se malo osjeti na nepcu, ali nije alcohol taj koji strši, jer je izražena ekstraktnost i konentracija arom. U svakom slučaju, moćnije i uvjetno, “toplije” vino u ovom kontekstu.
Isole e Olena danas je planetarno prepoznatljiva etiketa. Isprva je jako dark, čak i previše, ali samo na nosu. Umjesto likerastog, nepce dočekuje vino sa širinom i dubinom. Opulentnije u ovom kontekstu, ali samo na prvi dojam,jer ipak je sve na svojem mjestu. S vremenom, sve uravnoteženije.
Panzano
Le Cinciole je vać lagano “Brunellasto” vino, ali tradicionalno i beskompromisno, poput etikete u najpoželjnijem smislu. Divan balans koji stvara zazubice i curenje slina, ali ne zbog kiseline.
Fontodi, kao Leonard Cohen. Naizgled “boli me qrc”, ali itekako pažljivo i promišljeno vino. Raskoš, izdašnost, stega kiselina, nešto candy u afteru (zrela višnja?) volatilnije (!), ali vremenom i “slanije” i sve zanimljivije.
Castelnouvo Beradenga
Dievole, Petrignano je na nosu vrlo spicy vino, na nepcu vrlo vinozno, ali na neki “brunelleggia” način vinoznosti voća. Ipak, ne toliko zrelosti ni volumena koliko sam očekivao.
Bacci, Castello di Bossi je curry na nosu, over the top za mene. Užasno naporno, nije mi u dobrom balansu, smara. Ipak, treba uzeti u obzir da je užasno teško i skoro nemoguće zadržati potrebnu koncentraciju na 19-om vinu i sve ti postane naporno. I to je zapravo jedini iskrenu zaključak nakon tastinga.
Indikativno može biti da sam se tog dana vratio uživati u vinima, bez potrebe i želje za analiziranjem, Cigliano di Sopra, Nittardijevom Belcantu, Carpinetu i Ormanniju što opet vjerojatno znači “samo” to da su ta vina bila najspremnija. Premda, nekako osjećam da je Cigliano di Sopra najviše “moje vino”. Uz, naravno, “nulti” uzorak, koji uopće nije Classico, ali koji ostvaruje karakter i identitet u svakoj berbi na drugi način, ali uvjerljivo i to s relativno velikim količinama i po cijeni koja je totalni best buy u svojoj kategoriji.
Odlučio sam otvoriti neke Plavce koje sam čuvao u primjerenim uvjetima.
Čuvao sam baš te Plavce jer sam očekivao da će s vremenom razviti određene karakteristike, a i zato jer svaka od ovih butelja na svoj način razbija neku predrasudu ili ima razlog postojanja koji ne uključuje samo komercijalni kriterij.
Podijelio sam degustaciju u tri redoslijeda po tri vina. Sve su boce bile skrivene. Sudionici su znali koje će se vinarije otvarati, ali ne i godišta. Poredak je dijelom bio uvjetovan percepcijom snage vina, ekstraktom i koncentracijom, kao i taničnošću vina, a dijelom željenom sugestijom koju sam htio ostvariti.
U prvom slijedu uspoređivali smo 2015 Cebalo Plavac, 2018 Bedalov Plavac i 2017 Roki’s Plavac
Potpuno očekivano, Cebalov Plavac nije impresionirao nekog naviklog na Plavce punijeg tijela. U tom kontekstu čini se “prebojažljiv” i prelagan. Međutim, meni je ovaj Plavac značajan više zbog onog čega nema nego onog čega ima. Aromatski je s karakterističnom kaduljom i rogačem i drugim senzacijama prepoznatljiv kao Plavac, ali Plavac bez težine. Bez naglašene trpkosti, bez alkoholnosti, doduše uz diskretnu sirupastu notu, ali puno formativniji balzamični moment. Također, kompleksnost. Plavac s pijeska Lumbardskog polja, sađen vjerojatno kao oprašivač Grku, s vremenom je postajao sve kompaktniji, produbljujući svoj balans i ostvarujući ne-voćnu, zemljanu aromatiku. Podjednako nekonvencionalna je sočnost, svježina inherentnih kiselina koje toliko nedostaju većini Plavaca. Kvaliteta koja je nekom prednost, a nekom “prekiselo” vino, podijelila je sudionike.
Bedalovov Plavac mogao sam postaviti na bilo koju poziciju u degustaciji i uvjeren sam da bi podjednako došao do izražaja. Njegov gestalt, kompaktnost i balans funkcioniraju neovisno o trivijalnostima. Bio je još uvijek premlad i nemiran, ali i cvjetan i voćan i zemljan, predivan Plavac. Materijal koji se osjeti kod Bedalova u pravilu oduševljava i laike i okorjele poznavatelje.
Jedini “flop” bio je Roki’s. Granično likerast, prezrelost poput katrana uporno dominira, a sredina surova i sirova. Zapravo, djeluje zatvoreno, uz nekakav “baked cherry moment”, ali s vremenom se nije osobito razvilo. Više nagovještava nego što isporučuje. Moguće mu je potrebno i više vremena, ali premda se tanini postupno otapaju u afteru, dojam je ovog Plavca da je kratak i nedorečen. Možda je do konkretne boce, ali ovo vino se nije razvilo kako sam se nadao.
U drugom slijedu uspoređivali smo 2018 Bunčić Plavac, 2015 Rizman Plavac i 2016 Miloš Plavac
Bunčićev Plavac ponašao se kao jedno od onih vina koja kao “da nisu odavdje”, u smislu da pripadaju ekskluzivnom klubu karakternih vina van konvencija i šablona. Zanimljivo i zagonetno isprva, na trenutak grubo i rustikalno, ali na artizanalan način, drugi tren nježno i eluzivno, ali puno karaktera, transformiralo je svoju mračnu aromatičnost u nešto halucinogeno. Nešto što te uvlači u svoj “rabbit hole” i na kraju ostavlja uronjenog u fenomenalan materijal viškog Plavca.
Jedan od favorita večeri, nimalo neočekivano, bio je Rizmanov Primus. “Muški” plavac s Komarne, zreliji, ali elegantan, u formatu. Integriranost koja ukazuje na vrhunski winemaking te u tom smislu bilježim izjavu “ko’ da ga je Talijan radio” :)))))) Mene je više zanimalo kako će djelovati u ovom kontekstu i premda je isprva osvojio naklonost svih sudionika, za najvišu ocjenu možda bi ipak kandidiralo drugo godište, jer po pitanju evolucije tanina i općenito, vina, pokazuje za nijansu previše “starikavosti”.
Čvrstoća i snaga još uvijek premladog Miloševog Plavca iz 2016. zahtijeva vrijeme da bi se vino formiralo u čaši. Suzdržano, djeluje “predisciplinirano”. Ali uz malo traženja na pravoj frekvenciji postaje kamen. Asketski doživljaj transformacije pri čemu se iz suhog i tvrdog tanina pojavljuje kiselinska svježina s herbalnom pričom u pozadini koja je skoro trademark Miloševog Plavca. Fascinira koliko je vinozno i koliko mu još vremena treba.
U trećem slijedu usporedili smo supermladi 2021 Križ Plavac s plavcem 2004 Mendek koji je već u dostojanstvenoj starosti i na kraju, nagrada za sve koji su izdržali, veliki Stagnum 2003.
Kako usporediti tri vrlo različita pelješka Plavca, jedan toliko mlad i sirov, drugi u punoj zrelosti i čak u dostojanstvenom padu, treći istinski veliko vino od Plavca Malog?
Postoji poveznica između ovih vina koja nije najmanji zajednički nazivnik. Ona nije u vinu, već u memoriji kušača. Vino je sredstvo uz pomoć kojeg se ta memorija budi, kao oživotvoreno sjećanje u osobnoj stvarnosti.
Tanin u mladom Križu je brojan i sitan poput pijeska i premda je taj Plavac još poput mošta, pun okusa grožđa i pun čiste energije, a vino u cjelini sirupasto (iako bez ljepljivosti), svima je bila jasna njegova veličina.
Šarmantnu zrelost i razvijenost Cipresseove Mendek Selekcije 2004 najbolje opisuje spontana asocijacija na James Bonda :-)))) Sean Conneryjevog Bonda konkretno 😀 Ipak, kod Stagnuma 2003 se ne osjeti ta starikavost koja krasi Mendekov Plavac, ali je “Bond” svejedno ispao drugo najbolje vino te večeri.
Prvo mjesto je po broju bodova osvojio Stagnum 2003. Nije smetao čak ni raspad čepa. Koji je izdržao u tome da čuva sadržaj, ali je drastično podbacio u svojoj funkcionalnosti da se može izvaditi u komadu 😛 Istinski veliko vino je ono čiji sadržaj je nakon 20 godina bolji nego u trenutku puštanja na tržište.
Taj tip frekvencije koji rezonira kod takvih vina prkosi konvenciji i vidno odudara od uobičajenog. U pravilu se osjeća odmah i nepogrešivo. Takva vina ne teže biti savršena, već to što jesu, na najbolji način.
Dnevnik vinopije 